Ferida Duraković: Dijaspora noćna mora ili nema ljepšeg kraja od ružnog zavičaja

    Byadmin
    In
    Jun 18, 2016
    Comments
    Sjećamo se kako smo svi nekada imali život, kakav god ali život, kako smo voljeli jedni druge bez interesa i imanja

    Sjećamo se kako smo svi nekada imali život, kakav god ali život, kako smo voljeli jedni druge bez interesa i imanja, kako smo čeznuli za majčinom rukom preko kose koja bi nas dočekala kad smo se vraćali kući odnekud…Eto, ta ruka neka nas opet poveže. Da prestanemo misliti na tuđi profit i na svoju sirotinju, iz koje se tako teško i sporo kobeljamo, ali se ipak kobeljamo. Dok još ima te ruke koja nas, puna ničega materijalnog, prepuna bezuslovne ljubavi i vječitog čekanja, još malo čeka: da nas poveže, da nas sastavi, da nas izmiri, akobogda, uskoro.

    Piše: Ferida Duraković

    Ovaj tekst počinjem isječkom iz pisma jedne osmogodišnje djevojčice izbjeglice s početka 1993. Godine nani u opkoljeno Sarajevo: ”Draga nano, nama je ovdje dobro. Imamo svega da jedemo. Kad god nešto jedem, zastane mi zalogaj u grlu jer znam da vi tamo nemate šta da jedete. Voli vas i misli uvijek na vas vaša Amila”. Pismo je ispunjeno s bezbroj iscrtanih djetinjih srca. Ta su srca nanu hranila sve vrijeme rata. Toliko su je hranila da je nana preživjela rat!

    Ali ovim pismom počela se i dijeliti naša Bosna i Hercegovina. Ne govorim o onoj dejtonskoj monstruoznoj podjeli – govorim o podjeli BiH u kojoj se sudaraju UROĐENICI s jedne strane i DIJASPORA s druge. Urođenici, dakle, to su stanovnici BIH koji su i pored ratnih užasa ostali u zemlji, da li zato što su u njoj htjeli ostati, ili iz inata, ili zato što nisu imali gdje da odu – to sada nije važno. Dijaspora, opet, kolektivno je ime za sve druge iz BiH, koji su voljno ili nevoljno, najčešće strašno nevoljno, napustili svoj dom, selo, grad, svoju zemlju, i zaputili se na strašni, često nesretni, najčešće ponižavajući put u druge zemlje kako bi izvukli živu glavu iz ratnoga pakla, ponajprije zbog sitne djece. Dok je bio rat, urođenici nisu ni znali da imaju dijasporu: imali su samo nesretne i raseljene rođake i prijatelje u tuđim, neprijateljski nastrojenim, najčešće zapadnim zemljama; ni disali, čini se, nisu kako ne bi uvrijedili svoje domaćine; prešućivali su i gutali ignoranciju bahatih socijalnih službi, proživljavali poniženja i uvrede zapadnih birokratskih aparata – a sve to za barem dan mira u tuđoj zemlji, zbog djece

    koju valja školovati, zbog posla koji valja raditi iako se za njega nikad nisi ni školovao, zbog rodbine u sirotoj zaraćenoj domovini kojoj valja pomoći….

    Vrijeme velike nesreće i za jedne i za druge je − s kasnom pomoći međunarodne zajednice i s velikom pomoći Stvoritelja svjetova − prošlo. Oko dvije stotine hiljada života kasno.

    Rat je prošao, a rođaci i prijatelji postali su dijaspora – polako su se počeli razvoditi od svoje matice, a ta je ista matica i sama tome dobro pripomogla − da nastane jaz između tzv. urođenika i tzv. dijaspore.

    Kako to izgleda danas? Veselo! I tužno! I veselo!

    Urođenicima bi bilo najdraže da dijaspora nekako svoje pare pošalje rodbini i prijateljima a da se uopće ne pojavi u domovini baš u ono vrijeme kad bi se oni odmarali od nedostatka posla! Jer čim se dijaspora pojavi, nastaju sudari i nesporazumi, nastaju situacije iz viceva i slika koje kruže Zemaljskom kuglom preko Interneta. Uvijek je jedna strana nezadovoljna. Urođenici su nezadovoljni što im dijaspora nameće svoje novostečene standarde; ljute se jer dijaspora ne zna ili neće da zna da se neki svjetski standardi kod nas još dugo ne mogu i neće moći uspostaviti: za to treba imati zdravu naciju koja nije doživjela kolektivni užas i rukovodstvo koje nije stiglo tek u 19. vijek, koje nije ksenofobično i nacionalističko − zbog oboje su standardi kvaliteta dobro poljuljani, najčešće neprimjenjivi, i teško se mogu uspostaviti na način koji normalan svijet traži. Dijaspora je nezadovoljna što se njena novostečena znanja i dostignuća ne poštuju, kao da njihova primjena uopće zavisi od njihovih rođaka, običnog ugroženog naroda, a ne od bahatih kobajagi elita kojima su i narod i dijaspora na jednom mjestu čije ime pristojan čovjek ne izgovara javno.

    Urođenicima se dijaspora ‘pogospodila’, otuđila. Ništa im nije dovoljno dobro, od higijene i zdravstvenih usluga do državnog uređenja. Čak su i ćevapi stavljeni pod kritičku lupu dijaspore, koja je većinom ionako prešla u vegetarijance jer sad vodi zdrav život. Nanine ružne pletene čarape primaju preko volje; jeftine ručnike i potkošulje kupljene na lokalnim pijacama a proizvedene u Kini ili Turskoj primaju tek toliko da se ne zamjere rodbini, a poslije ih ostave drugim rođacima ili ih pošalju u neki Crveni križ jer oni to sada ne koriste. Urođenicima je dosta i njihove muke i svakodnevnog pokušaja da se opstane i preživi od 300 kaemova, a na sve to im sa svojim primjedbama dođe dijaspora i, umjesto da se svi radujemo što smo svi živi i zajedno, zamjera nam se što je domaćinovo suđe prljavo, što je higijena po restoranskim kuhinjama i klozetima strašna, što se tako dugo čeka na red u zdravstvenim ustanovama, što se guramo po vozilima gradskog prevoza kao stoka i što se ne bunimo kod mjesnih vlasti ako smo nečim nezadovoljni. Dijaspora ne zna, ili nema vremena da zna, da su i njih i nas zajahali bahati nacionalistički klanovi, lažni patrioti i nezajažljivi divlji kapitalisti koji kradu i iz džepa i iz očiju. Dijaspora misli da nju ova vlast voli – grdno li se vara: oni na vlasti vole samo njihove pare, a njihovu djecu neće zaposliti u BiH iako su školovana na najboljim zapadnim univerzitetima – jer ako bi ih zaposlili, ispostavilo bi se za puku sedmicu/heftu/ tjedan da je samo jedan od tih sjajnih mladih ljudi stoput pametniji i sposobniji od svih njih skupa, pa bi se u tom slučaju otkrilo na kojim staklenim nogama počiva sposobnost ovih ”gore” da se tako dugo održe na vlasti: biraju podobne a ne sposobne!

    Pošto se na dobro lasno naviknuti – dijaspora se na dobro naviknula, i zaboravila kako je teško u domovini steći paru, posao, novac ili status. Urođenici su siromašni, izdani i poniženi. Dijaspora samo misli da ona nije siromašna, izdana i ponižena. Dijaspora najčešće odbija da glasa i da ima veze sa svim tim izbornim jadima i ujdurmama u domovini.

    Urođenici neće da glasaju jer misle da se neglasanjem gradi demokratija – što je samo dokaz ignorancije i jednih i drugih. Dijaspora bi kod nas popravljala zube, ali drugim doktorima ne bi išla ni za živu glavu. Urođenici bi da im dijaspora gradi kuće i neprestano šalje pare čak i za akšamluka, a prstom neće maknuti da išta učine za rođenu dijasporu, ili barem da je vole bez interesa! Kao da dijaspori novci padaju s neba, kao da nisu zarađeni teškim emigrantskim radom u kapitalističkim tvornicama i bolnicama, bez bolovanja i bez ikakvih pogodnosti.

    Urođenici su navikli od 1992. godine naovamo da ih neko drugi hrani – dostojanstva u ratnoj gladi nije bilo, pa se zaboravilo da se danas može i mora raditi drugačije. Nekima se bogme i osladilo ne raditi ništa, što je po poimanju dijaspore i sveg normalnog svijeta potpuno nevjerovatno: mladi nezaposleni neće da rade za male pare (KP Radu u Sarajevu uvijek manjka čistača ulica jer niko neće da radi te ”ponižavajuće poslove”! A dobro se plaća!). Zato urođenici ostavljaju omladini iz dijaspore i strancima da im besplatnim radnim akcijama čiste korita rijeka i parkove i grade škole i kulturne centre, kao da to nije njihovo nego tuđe! Urođenici, neobrazovani i nesvjesni šta imaju, zagađuju svoju lijepu zemlju, prljaju je i uništavaju kao da je njihova djeca neće naslijediti baš onakvu kakvu im je oni ostave! A više ne mogu postati ni dijaspora. I Zapad se opametio: iškolovao nekoliko dobrih generacija dijaspore i dalje joj više ne trebamo.

    Dijaspori smetaju znoj, krv i suze urođeničkih rođaka − posebno znoj. Urođeničkim rođacima smetaju nove radne navike, urednost i stalni prigovori dijaspore, koja nikad nije zadovoljna ma ša god oni uradili da im se dopadnu. Ne mogu se razumjeti. Žive u istom vijeku, u istom mjesecu, u istom danu i satu i minutu, ali u dva paralelna svijeta koja se rijetko dodirnu.

    A dodirnu se nakratko, u izlivima ljubavi dijasporske djece i unuka prema urođeničkim roditeljima i rodbini. No ti izlivi traju mnogo kraće od ogorčenja s obje strane. A u stvari svi stojimo u nekoj strašnoj političkoj pustoši, na ničijoj zemlji: niti kako treba postojimo mi u domovini, niti oni izvan domovine, koju su svi (osim onih na vlasti!) ”napustili i predali bezvoljno”… Sjećamo se kako smo svi nekada imali život, kakav god ali život, kako smo voljeli jedni druge bez interesa i imanja, kako smo čeznuli za majčinom rukom preko kose koja bi nas dočekala kad smo se vraćali kući odnekud…

    Eto, ta ruka neka nas opet poveže. Da prestanemo misliti na tuđi profit i na svoju sirotinju, iz koje se tako teško i sporo kobeljamo, ali se ipak kobeljamo. Dok još ima te ruke koja nas, puna ničega materijalnog, prepuna bezuslovne ljubavi i vječitog čekanja, još malo čeka: da nas poveže, da nas sastavi, da nas izmiri, akobogda, uskoro.

    Eto. U znak pomirenja, jedan će se urođenik istuširati i dezodorirati, neće se gurati u tramvaju, čak će pristati na propuh kad se otvori prozor u tramvaju pa šta bude da bude, i prestaće pušiti makar u zatvorenim prostorijama. A jedan će se dijasporac malo smiriti, sjesti i popiti kafu ‘nako, besposlen, i uslast će pojesti burek iz ulubljene i peksinave rođačke tepsije, i neće prisjesti ni jednom ni drugom jer je i spravljeno i pojedeno s radošću i ljubavlju, koja za ova naša dva svijeta proplamsava iz ovoga teksta.

    (Pokret otpora, 2912)

    tacno.net

  • CITYLIGHT