Ljubav i A.I. (Artificial Intelligence) na filmu

    Byadmin
    In
    Jul 27, 2015
    Comments
    Nova dimenzija u odnosu mašine i čovjeka
    GPS

    PIŠE: Emina ŽUNA

    Tema umjetne inteligencije je sve prisutnija na filmu i zadnjih godina su se umnožili filmovi koji se bave njome. Jedan od prvih filmova kojih se sjećam o ovoj temi i koji je na mene imao značajan efekt bio je odlični Spielbergov "A.I." iz davne 2001.

    Sjetimo se kako je Haley Joel Osment odličnom glumom personificirao jedanaestogodišnjeg dječaka androida, Davida, koji je osim inteligencije imao i prave osjećaje i koji je samo želio da ga mama voli kao što i on voli nju. 



    Bio je to jedan od prvih hit-filmova koji se pozabavio etičkim implikacijama stvaranja inteligentnih bića za ljudske potrebe, jer je dječak android koristio dok nije poslužio svrsi, a onda je odbačen kao bilo koji proizvod. Pri tome su načini postupanja sa istrošenim androidima prikazani naročito surovo i u ovom i u drugim filmovima koji su akcentirali taj momenat, nije teško uspostaviti analogiju sa periodima iz ljudske historije gdje se na isti način postupalo sa ljudima koji su smatrani manje vrijednim – robovima, slugama ili koloniziranim. Mali David se tu, bez obzira na to što osjeća i ima autentične ljudske emocije, samim tim što je android, smatra bližim predmetu, nego ljudskom biću. 



    Hipsterska drama


    Inače, sci-fi književnost i film poznaju mnogo autentično ostvarenih karaktera androida, sjetimo se npr. Date iz "Star Treka" ili Marvina iz "Autostoperskog vodiča kroz galaksiju" za koje se može reći da su prepoznatljive ikone pop-kulture i imaju mnogo fanova. Ali ono što je i njih karakteriziralo kroz seriju/knjigu jeste konstantna, manje ili više prisutna, diskriminacija ili predrasude koje su se, zahvaljujući humanističkim opredjeljenjima autora i scenarista, uglavnom gubile pri bližem upoznavanju s njima. A zašto su androidi toliko prisutna tema, nije čudno, jer se svakim danom, kroz sve veći i brži napredak tehnologije, približavamo ideji njihove mogućnosti. Danas smo još daleko od stvarne realizacije umjetne inteligencije i robotike osim nekih bazičnijih psihomotoričkih funkcija, ali čovječanstvo osjeća potrebu da se tom temom bavi i to čini na sve složenije i suptilnije načine. Kad to kažem, prvenstveno imam na umu dva skorija filma, prvi je "Her" (2013), a drugi "Ex Machina" (2015) koji su značajni zato što uvode dimenziju ljubavi u bavljenje ovom temom, i to ljubavi čovjeka prema androidu/A.I., a ne obratno, kao što je do sad bio slučaj. U njima se u odnosu mašine i čovjeka ide još dalje i kroz složenu psihološku interakciju koju uspostavljaju, daje jedan drugačiji pogled na A.I.



    Spike Jonzeov "Her" je prilično dobra "hipsterska" drama, sci-fi koji nam kroz veoma dobru glumu Joaquina Phoenixa predstavlja usamljenost i egzistencijalnu krizu čovjeka u srednjim tridesetim koji se postepeno, ostvarivanjem sve kompleksnijeg odnosa, zaljubljuje u svoj OS koji ima karakteristike žene koja odgovara njegovim željama. Iako zbog toga proživljava euforične periode, brzo uviđa da ga njegova OS ustvari ne voli na način na koji on voli nju, niti je to moguće zbog toga što je ona neuporedivo intelektualno superiornija od njega i što intelektualno i emotivno paralelno operira u više dimenzija i u stanju je da voli više muškaraca, dok on voli samo nju. Postavlja se pitanje da li se tu, od A.I., uopće radi o ljubavi i ako se radi, da li trebamo da pronađemo novu definiciju ljubavi. Ako se pak radi o ljubavi koja izgleda tako stvarno i na kraju se ispostavlja kao lažna, da li znači da je svaka ljubav u konačnici iluzija?



    Idealna žena-robot



    U "Ex Machini" Alexa Garlanda se ista tema tretira na malo drugačiji način. Iako se vremenski ne situira, stiče se utisak da se radnja filma odvija u sadašnjosti, jer se izum A.I. doživljava kao nevjerovatno čudo izuzetnog genija koje se drži u tajnosti i otkriva samo mladom programeru testeru koji je pozvan da ga testira.

    Pri tome je A.I., gle čuda, personificiran u tijelu lijepe mlade žene na početku dvadesetih koju glumi Alicia Vikander i koja odgovara fizičkom tipu žena programera kojeg glumi Domhnall Gleeson. Tu se poigrava s još jednim "arhetipskim robotskim stereotipom" i muškom željom, tj. idealnom ženom-robotom koja bi trebala da predstavlja savršen par i kao u npr. "Stepford Wivesu" Ire Levina predstavlja i savršenu domaćicu i savršenu seksualnu robinju. Ali stvari ne mogu biti dalje od toga i, iako mlada žena Ava većinu filma djeluje krhko i bespomoćno, te odaje utisak da su joj potrebne programerova pomoć i zaštita, na kraju se ispostavlja da se namjerno tako predstavila da bi manipulisala njime. Inače, od početka se uspostavlja složen odnos upoznavanja i privlačenja u kojem nije baš najjasnije ko koga testira.

    Za razliku od inteligentnog cyber entiteta iz "Her" koji je na sebi svojstven način volio glavnog lika, Ava programera ne voli, nego samo glumi da ga voli. Tu se postavlja i pitanje da li je A.I., budući toliko intelektualno superiorna, uopće sposobna da uistinu osjeća i da li samo glumi emocije, te može li uopće voljeti ljudsko biće ukoliko je toliko superiornija od njega? Dakle, za razliku od prijašnjih filmova, ovdje su ljudi ti koji su inferiorni i diskriminirani. 



    Bez grižnje savjesti



    Ava na kraju, nakon što je dobila slobodu koju je željela, napušta "mjesto zločina" bez ikakve grižnje savjesti ili čak naznake da se sjeća šta je upravo uradila. Ali ne možemo je kriviti, jer u njenom mentalnom ustroju ne postoji ljudski etički kodeks, niti nametnute zabrane. Prekrasan je taj njen trijumfalni odlazak, dok kroz šumu, sigurno i elegantno, korača prema helikopteru koji čeka da je odvede u svijet. Dok prolazi kroz prirodu i divljinu, tehnički savršena i artificijelna, kao da evocira neku novu ljudsku rasu koja će nas naslijediti. 



    Oba nam filma kroz propitivanje ljubavi prema savršenom partneru oličenom u A.I., te nemogućnosti njenog ostvarenja, govore o nemogućnosti ostvarenja arhetipske ljudske potrage za savršenom ljubavi. Filmovi raskrinkavaju tu ljudsku utopiju – pronalaženje srodne duše u androidu koji nas savršeno razumije i koji je napravljen baš po našom mjeri. Mislim da će u godinama koje će uslijediti biti još filmova koji će na sebi svojstven način obrađivati ovu vječnu ljudsku temu.

    oslobođenje

     

  • CITYLIGHT