Povijest laži kroz prizmu Igora Štiksa

    Byadmin
    In
    May 05, 2015
    Comments
    Elijahova stolica
    GPS

    Roman „Elijahova stolica“, mladog pisca Igora Štiksa, pojavljuje se desetak godina poslije okončavanja ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. Iako u prvi plan Igor Štiks ističe Richterovu potragu za identitetom revidirajući znanje o njegovom porijeklu, ovo je roman o dvadesetom stoljeću, koji otvara niz historijskih, socioloških, filozofskih (...) pitanja.

    Inkluzijom mythosa, fantazme, laži, sudbine, razuma, radnja se razvodnjava na dva narativna nivoa koja obuhvataju bečko i sarajevsko vrijeme (i prostor). Glavne naracije predstavlja pomoću degradirane historije i kontaminiranih historijskih „činjenica“ koje zaokružuje u konačnom nepovjerenju u „naučno znanje“ legitimirano od raznih ideologija. Prema tome “Elijahova stolica” predstavlja putanju kroz povijesti laži, njenog odmotavanja od individualnih priča ( Richterove, Almine, Simonove, Jakobove…) do kolektivnih ( nacističkih u okviru Drugog svjetskog rata, nacionalističkih – balkanski kontekst devedesetih, logocentričnih – moći Evrope u dvadesetom vijeku...).

    Ironijski stav prema „glavnim naracijama“ (ideološkim) i njihovo propadanje dokaz su da historija ne napreduje, da znanje stoji u nekoj tajnoj vezi, ne sa logocentričnim zapadnim poimanjima, već sa mythosom i sudbinom, koje savremeni čovjek omalovažava iako se svakodnevno s njima suočava. Nepovjerenje u metanaracije i njihove autoritete Štiks komponira i na individualni i kolektivni plan, spajajući protivrječnost svijeta u povijest laži,  istina postaje fikcija, a njeno čitanje ( Richterovo, Almino, Jakobovo; Simonovo, ideološko...) jeste samo još jedan oblik (ne)razumijevanja.

    Dvadeseti vijek u „Elijahovoj stolici“ ispisuju Prvi i Drugi svjetski rat, antisemitizam, logori, ideologije smrti i na samom kraju ponavljanje povijesnog zla u Bosni, dokaz da historija nikoga ničemu nije po(d)učila, što se uklapa u postmodernističku viziju te metanaracije.

    Posebno značajan dio romana svakako jeste predstavljanje Bosne kao budućnosti Evrope, svijeta haosa i izniknute mržnje, Pandorine kutije, u kojoj nije ostala čak ni nada (u budućnost, čovjeka, humanitet, pravdu). Lažna zabrinutost logocentričnog Zapada za marginalni svijet Balkana, etiketiranje stanovnika Bosne i smještanje u prostor „Drugog“, Štiks svojim romanom upućuje stamenitu i jasnu kritiku Zapadu koji nije reagirao i spriječio ratne sukobe u Bosni i Hercegovini. On Sarajevo uzdiže do metafore i simbola otpora, Grada, ne kontaminirajući svoje likove nacionalizmom i religijskim predrasudama. Uništenje multikulturalnosti pomoću Simonovog objašnjenja i viđenja Štiks predbacuje Evropi, Međunarodnoj zajednici – svjedocima apokaliptičnog, eruptivnog i pomalo svjesnog razaranja svega dobrog što postoji u paradoksima dvadesetog vijeka.

     Kompariranjem mitskog i svaremenog svijeta provlači se misao da je dvadeseti vijek ostao bez „pravde bogova“, sa tek fragmentima kulturnih praksi i trijumfom povijesti laži i modifikacije ideologija u službi totalitarizirajućih, opasnih, tvorevina.

    Povijest laži se se rađa u kontradiktornom kolektivnom svijetu, prenoseći se  u fragmente intimnih, subjektivnih priča. 

    Enklave unutar same laži su predstavljene kao razarajuće sile, kako za pojedinca tako i za kolektiv. Ishod povijesti laži su pogubni kako za individualne nositelje Štiksove priče, tako i za društva/kolektive. Tragedija se ciklično ponavlja i osporava sva univerzalna pravila i važeće principe oksimoronskih, fiktivnih istina.

    Metafora Evrope uobličena u liku homo fabera dokazuje raspad logocentrizma kao još jedne velike priče o ignoriranju odgovornosti za počinjena nedjela. Incest je produkt ne samo Richterovog nesretnog života, već civilizacije koja svojim stavom predstavlja udar na zdrav razum i humanitet, iako se iza njih licemjerno skriva.

    Odlomci iz romana:

    „ Odlazio sam u neku drugu zemlju , na neko drugo more, u grad, kao što reče Kavafis u pjesmi koja nas je spojila, daleko ljepši nego što je ovaj ikad mogao, ili se nadao biti. Znao sam da neće biti nove zemlje, da nema novog mora. Da neće biti novog povratka, jer Grad je pošao sa mnom. Njegovim ulicama opet beskrajno lutam. Tim gradom koji je kavez. Bez broda koji bi me odveo od mene samog.“

    „Deset godina nakon Olimpijade, Sarajevo je bilo u ruševinama, što je tačna slika onoga što je Europa mislila da je ostavila iza sebe: opkoljen i uništen grad, žrtvu nacionalizma i sektaštva, bosanski krajolik prepun koncentracionih logora i masovnih grobnica. Europa je gledala, ali nije ništa učinila, kao da je slika koju je zauvijek ostavila u prošlosti bila isuviše očaravajuća.“

    Dajte se, Itačani, okanite strašnog boja, pa se bez krvi raziđite kućama svojim! Jer past će krv još danas, ali to neće biti krv ratnih huškača kao nekoć, kao u Odiseji, kada su bogovi dijelili kazne. Njihova odsutnost u ovom ratu tjera me da se upitam čiju stranu odabrali i da konačno posumnjam u to da su njihovu ulogu preuzele  evropska i međunarodna zajednica. Oh, kako bi se Odisej  gorko razočarao! Niti bi tako dobro prošao, da je kojim slučajem zalutao ovih dana u Sarajevo. Da, usporedba je bila pogrešna već od samog početka.“

    „Od svega je istina da je, kada sam se rodio, što je uistinu bilo davno, mon vieux, ovaj grad bio prepun Sefarda, a bilo je i nešto Aškenaza, a da je brojka danas spala, na još nekolicinu nas preostalih koje će ionako uskoro odnijeti smrt. Kako nam se broj smanjuje, tako je i Sarajevo sve manje mikrokozmos koji održava staro stanje stvari iz doba Osmanlija, pa potom Austrijanaca i jugoslavenske kraljevine. Šta ćeš, Sarajevo je tek posljednje u nizu tok prokletstva.“

    „Nisu bili u krivu, uz mali ispravak da ću taj račun na koncu skupo platiti i uz bitnu razliku , koju nisu mogli znati, da ja u Sarajevu, kao ni Edip u Tebi uostalom, nisam bio stranac.“

    „ Krenut ću od historije našeg vijeka, koja je neujednačenim ritmom, ali ipak sigurno brisala gradove-svjetove, suvremene Babilone, utočišta naroda u kojem su se i budale rađale sa znanjem bar nekoliko jezika, gradove od kojih su ostala tek imena, ali je duša, oprostite mina korištenju te istrošene riječi no nemam bolje, nestala, odnijeta sa ljudima, u grobove u izbjeglišta. Krenimo od Aleksandrije bez Grka, Jevreja i Evropljana, preko izdijeljenog i napaćenog Jerusalema do prepolovljene Nikozije, od Damaska i Alepa, od Bejruta zaraćenog unutar sebe, do Istanbula bez Grka i Armenaca, do Soluna bez svojih Turaka i Sefarda, samo da nabrojim najpoznatije slučajeve...Ali nije se bolest ograničila samo na nekadašnje Osmansko carstvo, jer recite mi šta je danas ostalo od gradova poput Trsta, Vilniusa, od Konigsberga, od Varšave, od Lavova, od Odese i Czernovitza...Sarajevo je bojim se na kraju tog niza. Nestaju gradovi, ostaju sjećanja, prazne kuće, i pokoji svjedok kao ja.“

     

    autor: bihacity, Dženana Bekrić

  • CITYLIGHT