Zbirka eseja o čovjeku koji je umro mnogo puta i preživio da piše

    Byadmin
    In
    Oct 25, 2015
    Comments
    Knjiga mojih života
    GPS

    "Knjiga mojih života" počinje dosta hrabro; priznanjem jednog gotovo ubojstva. Aleksandar Hemon ima četiri i pol godine kad u obitelj stiže "nekakav zavežljaj za koji su tvrdili da je živ"; navodno je to Hemonu, piše, bila sestra. Iako tek četverogodišnjak, itekako je svjestan sebe: već je mogao čitati kratke riječi, tečno je govorio, s lakoćom razlikovao divlje od domaćih životinja, njegove zgodne slike bile su posvuda po kući. Ali kako to obično biva, ništa od toga nije bilo dovoljno da umanji blistavost novoga života. 



    Pa je Aleksandar, Saša, jednoga dana, dok je majka razgovarala na telefon, počeo daviti sestricu. Palcima joj je pritisnuo dušnik kao što je vidio na televiziji. "Pod prstima sam osjećao njezin vratić; nanosio sam joj bol, a ona se borila za život." Odjednom je shvatio da to ne smije raditi, da je ne smije ubijati jer mu je to sestrica i zato što je voli. Prestravila ga je mogućnost da je izgubi. Zvala se Kristina.



    Taj pokušaj sororicida prva je uspomena u kojoj je Hemon bio kadar sagledati sebe izvana. Prvi je to trenutak i kad shvaća da nikad više neće biti sam na svijetu, nikad više neće moći prisvojiti svu čokoladu. Njegov život uvijek će biti i nečiji tuđi, životi drugih neminovno će postati i njegovi. A u skučenom prostoru individualne slobode odvijat će se mnogo pojedinačnih Hemonovih života, koliko je i njegovih identiteta. Otuda i naziv ove zbirke, "Knjiga mojih života" (VBZ, 2014.), fascinantnog slaloma, ili nesvjesne šahovske partije sa životom, u kojoj će Hemon od rodnoga Sarajeva i bezbrižnog odrastanja završiti u Americi i iz Chicaga, mučen strahom i krivnjom, promatrati opsadu rodnoga grada. Loviti u kratkim TV prilozima "živote drugih", nadajući se da su doista živi.



    Hemon, piše u zahvalama na početku, fikciju piše zato što ne može to ne činiti (zbirka "Pitanje Bruna", roman "Čovjek bez prošlosti"). Na ono drugo, non-fiction, mora ga se tjerati. Ne znam kakav je u beletristici, jer mi je ovo njegova prva knjiga, no naslućujem da u oba "žanra" podjednako precizno reže riječima – Hemonovo "pismo" prvoklasno je pripovijedanje, bez skrivanja iza "teške" sintatičke artiljerije i stilskih figura. Hemon je, pretpostavljam, i u pisanju takav kakav je u životu; naoko hladan, drži se faktografije, ispod površine melankoličan, nikako sladunjav, mučen gubitkom i nimalo ustrašen istresti pred čitatelja sve što osjeća i misli. Porezao me nekoliko puta. 



    Službena mu biografija, suho, kaže sljedeće: rođen je u Sarajevu 1964. godine, gdje je i odrastao i počeo se baviti književnošću na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao ga je na boravku u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je odlučio ostati, nastaniti se u Chicagu i pokušati pisati na engleskom jeziku. Iz tih pokušaja nastale su priče koje su činile njegovu prvu zbirku, "The Question of Bruno" (Pitanje Bruna). Godine 2004. dobio je prestižnu američku stipendiju MacArthur Fellowship u iznosu od pola milijuna dolara. Po mnogima, on je danas na Zapadu najcjenjeniji suvremeni pisac s područja bivše Jugoslavije. U međuvremenu je s Jasmilom Žbanić napisao scenarij za film "Otok ljubavi", objavljuje članke u The New Yorkeru, Esquireu i The Paris Review, piše kolumne za New York Times. Meni se posebno svidjela činjenica da su mu prijatelji (i susjedi) Lana i Andy Wachowski (obožavatelj sam trilogije "Matrix" i njihove, filmske verzije "Atlasa oblaka").



    "Knjiga mojih života" alternativna je povijest, alternativna nasuprot ovoj suhoj biografiji. Sve ono što najčešće ne dobijemo od pisca, jer malo je onih koji pišu o sebi a da istodobno stvaraju vrhunsku književnost, Hemon je položio ovdje, na stranice omalene knjige, od nekih 140 stranica. Zgusnuto je to štivo koje pokriva pedeset godina (jednoga) života i previše smrti. O životu, prijateljima, obitelji i ludostima Hemon piše raskošno, slaveći ono što je imao i što ima. Kad piše o smrti, najviše bole praznine između riječi – sve ono što nije izrekao, ne zato što riječi nisu dovoljne, nego stoga što je, realno, malo ljudi koji bi se željeli zbližiti s tim riječima koje je svakodnevno rabio u jednoj fazi života. 



    Ipak, sve se to osjeća, što govori mnogo o Hemonu kao piscu, a mogla bi se, možda, iz toga sklopiti neka nova teorija pripovijedanja: kako pisac stvara nevidljivu topografiju osjećaja u tekstu, pažljivo odabirući kad neće reći ono što je očito, pa time neizrečeno samo još više uprisutnjuje. Ne znam kako bih nazvala tu vještinu; iako ona možda, najviše, počiva na anticipiranju suradnje s čitateljem; na očekivanju da on, svojim životnim iskustvom, popuni namjerne praznine. Nešto kao, upišite se.



    Strukturno, "Knjiga mojih života" sastoji se od 17 priča eseja. Ako isključimo onaj pokušaj ubojstva, počinje bezazleno – pričom o odrastanju u Sarajevu, o raji, igranju nogometa, prvim ljubavima. No iznad te dječje bezazlenosti otpočetka lebdi sjena – Hemon će brzo naučiti zašto je riječ Turčin uvredljiva, što znači biti drugačiji, tko su "oni", tko "mi" i zašto je važno pitanje: "Što ste vi?" Hemenovi su porijeklom Ukrajinci, srcem Bosanci, no to uopće neće biti važno kad 1992. godine izbije rat u Bosni. Hemon će srce izgubiti mnogo puta, najprije za rata – dok iz Chicaga strepi nad sudbinom roditelja i sestre, dok u podrumskom stanu u Londonu čita pismo najboljeg prijatelja Vebe koji traga za ocem, dok gleda bivšeg profesora poetike i kritike Nikolu Koljevića kako kima glavom pored Radovana Karadžića i izruguje se pričama o logorima za silovanje... 



    U mirnodopsko vrijeme, tugovat će za Sarajevom koje više ne postoji i polako puštati Chicago da se nastani u prostor koji svatko od nas "rezervira" za rodni grad; radit će kojekakve poslove, živjeti u štenari, prijatelje nalaziti u slučajnim partnerima za šah, razum pokušati sačuvati igrajući nogomet u ekipi koja ima tibetskog golmana, a da Bog postoji, po njemu bi bio sasvim pristojan centarfor. Posljednja priča, "Akvarij", objasnit će posvetu na početku knjige: "Za Isabel, da mi vječno diše na grudima".



    Aleksandar Hemon platio je, rekla bih, visoku cijenu za ovu knjigu – da bi ona bila napisana, morao je mnogo puta umrijeti, iako se, naravno, umiranja nisu događala radi knjige. "Knjiga mojih života" istodobno je užasna i prelijepa, jedna od najboljih koje sam pročitala u životu. Počela sam je čitati bezazleno, u udobnosti vlastita doma; dovršila sam je kraj mora, na sunčan i vruć dan, potpuno nesvjesna radosti i opuštenosti koju donosi ljeto. Hemonove riječi obrušile su se na mene poput golemog vala, krajolik se promijenio; ono unutarnje, čitateljsko nebo se zamračilo, tad sam zaplakala. Čitajte Hemona, vrijedi svake suze. 

    najboljeknjige.com

  • CITYLIGHT