Blogovi / Kolumne

Jasmin

Sjedim na autobusnoj stanici. Čekam autobus za kući.

Upravo sam dobio knjigu iz Zagreba od najboljeg čovjeka na svijetu. Čitam knjigu. Odlična je. Slušam zvuk motora autobusa. Tišina se igra na mojim patikama. Vruće je. Kraj mene sjedi čovjek. Ne vidim ga dobro. Ne vidim mu crte lica. Vidim samo da je iza njega puno toplih ljeta. Osjetim. Gledam u knjigu. Čitam. Čovjek do mene me prekida u tome.
– Dečko, je li mogu nešto da te pitam?
– Možete.
– Koliko je sati?
– Deset je. Prošlo dvije minute.
– Hvala. Autobus dolazi tek u jedanaest.
– Moj je u pola jedanaest.
Reče ja glasom koji kao da se spuštao niz skijašku skakaonu i pao pravo njemu u naručje.
– Znači, sjedit ću kraj tebe samo dvadeset i osam minuta.
– Možda i manje.
Ovaj put skroz tiho, da me skoro i ne čuje.
– Kako se zoveš?
– Mehmed.
– Evo ti marka, kupi sebi sladoled.
– Ne hvala, ne dolazi u obzir.
– Uzmi.
– Neću.
– Mehmede. Pitao sam te koliko je sati jer sam slijep. I nepismen sam. Rođen sam slijep. Čekam autobus iz Banja Luke. Čekam Milanovića. Tako ja to kažem jer se tako zove autobus.
– Da, znam.

I dalje je bilo vruće. Ustvari, nisam znao. Šokiran sam pričom. Samo sam htio da nešto kažem, pa sam rekao da znam. Sretan sam jer sam dobio knjigu iz Zagreba od najboljeg čovjeka na svijetu. Znatiželjan sam.

– Kako se Vi zovete?
– Jasmin.
– Imam prijatelja Jasmina.
– Imaš prijatelja za čitav život. Nadam se da nije slijep.
– Nije.

Ja ćutim. On okreće glavu prema meni. Tišina bježi sa mojih patika.

– Pogledaj me u oči dječače..

Gledam ga u oči. Oči su mu pomalo strašne. Kao da će sad iz njegovog tijela da odlete na planinu i kao da će tako slijepe promatrati zalazak sunca. Bjeloočnica mu je jako crvena. Šarenica mu je zelena i mutna. Gledam.

– Gledaš li?
– Gledam.
– Hvala ti još jednom.
– Nema na čemu. To je samo sat.
– Nije to samo sat. Čekam sina. Još nekoliko minuta i naš susret. Nisam ga vidio već tri godine. Studira u inostranstvu. Došao je avionom u Sarajevo. Iz Sarajeva će za Banja Luku, pa za Bihać. Sad je na putu za Bihać, nadam se. Ustvari, nisam ga vidio nikad u životu.
– Upravo ste me doveli u situaciju da ne znam šta da Vam kažem.
Drugi put ja u situaciji da ne znam šta da kažem, pa opet govorim nešto bezlazleno, samo da ne osjeti moju bol koja je nastala zbog njegovog života.
– Nemoj mi ništa reći, samo idi kući i budi sretan.
– Sretan sam.
– Onda samo odi kući.

Spakovao sam knjigu u torbu, ustao sa klupe i otišao. Nisam otišao kući. Otišao sam na vrh zgrade sa koje vidim Bihać kao na dlanu i zažmirio sam. Ne boli me više.

Mehmed Mahmutović za Bihacity