Blogovi / Kolumne

Martina Mlinarević Sopta: Una

Nedavno me žena u jednom objektu upitala zabezeknuto da kako to zovem svoje dijete.

Rekoh, zovem je kako se i zove, Una. Božemiseprosti reče, uz prigodno dizanje rukama u zrak ko na cajkama, pa nikad to nisam čula, Božemiseprosti i ružno je, ja više volim starinjska imena. Rekoh da ne može starije od toga, datira još od Rimljana. Pogledala me je kao da sam s mozga skrenula.

Otkad se rodila, u zemlji gdje su i imena postala nacionalna kategorija i sredstvo raspoznavanja, nemali broj puta pitaju me isto, što Una. Pa je prekrste u kojekakve varijante od kojih je najčešća Luna, uz obavezno predviđanje da će je djeca u školi garant zvat Una-čuna. Kad su neke ekstremne mahalske babe u pitanju volim odgovoriti da smo je pravili u Bihaću, na ledini, uz vodu, a možda pomalo i u vodi, ohh što je dobro bilo! To se pokazalo kao iznimno efikasan način betoniranja stupidnih pitanja, jer dobiješ potpuni smrznuti muk.

Danas je dan rijeke Une. Zelene čarobnice, najdivnije vode, uzburkanog smiraja, što s Trebižatom i Neretvom čini krvotok mog postojanja. Jedna od najljepših točki ove zemlje, smaragdna osovina što je grli granicom na njezinim krajevima, ko stražar, ko dom. Jer kad ugledaš Unu, kući si. A kad imaš Unu u kući, u brzacima ti je svaki dan. Vodi vodo vijekovima čistotu, mir i divljinu nizvodno, bježi vodo rukama našim da te ne uprljamo, majstori smo u tome. Sretan ti tvoj dan, u žuborima, vrtlogu i mahovini, ovaj i svaki drugi.

FB profil Marina Mlinarević Sopta