Blogovi / Kolumne

Pola ure tjelesne kulture

U duhu starih Latina koji nekad rekoše: "Mens sana in corpore sano" tj." Zdrav duh u zdravom tijelu" krenuli smo praćeni prvim suncem koje je donijelo ovo varljivo proljeće popularnom šetačkom trasom Zavalje - Međudražje.

Zavalje je kažu još u koncepciji austrijskog imperija igralo značajnu ulogu pa je davne 1795. uspostavljen sustav stražarnica sa kastelom na granicu sa Osmanskom carevinom.

Danas u Zavalju žive većinom stanovnici starije dobi koji u većini slučajeva preživljavaju od pomoći djece raseljene širom svijeta koji dolaze u posjetu  uglavnom samo praznicima.

Tragovi posljednjeg rata su još vidljivi.

 

 

Dio  našeg vremena nam ukradu, dio izmame od nas, a dio koji ostaje neprimijetno se izgubi  - kazao je veliki  Seneka.

 

 

Župa Svetog Franje Asiškog osnovana je 1797. godine.

 

Cesta je sagrađena 1834. , a od 1871. Zavalje postaje središte općine, pa čak i politički kotar od 1878. - 1897. kad tu ulogu preuzima Korenica.

Nego krenusmo dalje šljunkovitim putem. Spazili smo i hvale vrijedan apel ekološki osviještenih persona...

 

...koji očigledno nije uticao na nesavjesne pojedince.

 

Žubor vode dopire iz dubine.

 

Tu je i prva krivina sa zanimljivim arhitektonskim zdanjem koje oživljava besjedu o  danima kapetanije. Tu smo se  susreli sa bićem koje vanjštinom asocira na psa, međutim svojim kretanjem i ostalim gestikulacijama dobrano podsjeća na sve drugo osim najboljeg čovjekovog prijatelja. Bio je sasvim sam i zurećim pogledom koji je skenirao svaki naš pokret izrazito nam je dao na znanje da ulazimo na njegov teren. Dali smo si mašti na volju pa smo nakon tog neugodnog susreta kreirali priču o napuštenom štenetu kojeg je odgojila dobroćudna vučica.

 

Izvorska voda je kažu melem za dušu.

 

Dok smo razmišljali kako ćemo proći u povratku zastali smo malo da se divimo pogledu na prirodne blagodeti.

 

 

Stigli smo. Mali omaž bihaćkoj legendi kojoj je trčanje bilo najvažnija sporedna stvar na svijetu.

 

Znak koji nam je nerado probudio sjećanje na priče mještana o vucima i medvjedima koji se naokolo šetkaju.

 

Prati nas epski pjev skrivene ptice.

Ups, nije više skrivena.

 

Bližila se krivina i tu nas je na istom mjestu čekala ta krajiška čupakabra nasred puta u maniru drumskog razbojnika bez ikakve naznake straha ili neugode s gardom kao u holivudskim bozama o viteškim duelima.

Baš u fazi mimoilaženja naišlo je vozilo i tu smo kupili ključne sekunde .

Iza nas je ostala pogrbljena enigma s nisko spuštenom glavom i iskeženim očnjacima.Trčalo je za nama nekih stotinjak metara, ali je svaki put nakon što bi se okrenuli i TO zastalo. Što je najspecifičnije niti jednog trenutka nije ispustiilo ni tona. "Silente Biest " pisalo bi u onom oblačiću iznad glava unutar stranica Alan Fordovog romana...

 

Trening je tako neplanski dobio dašak avanture.

Dok smo razmišljali kako da saniramo žuljeve zbog neplanirano  brze šetnje (čitaj sprinta) , gromkim lavežom pozdravio nas je jedan drugi  korpulentni gospodin.

Mislimo da je bio vezan. U stvari nismo sigurni. Trčali smo. Doviđenja!

Poslije su nam šetači s iskustvom rekli "Što hodate radnim danom?" :)

bihacity