Josip Mlakić: Psi i klaunovi

    Byadmin
    In
    Mar 28, 2015
    Comments
    Savremena bh. književnost.
    GPS

     

    Rođen je 1964. u Bugojnu. Diplomirao je na Strojarskom fakultetu u Sarajevu. Živi u Gornjem Vakufu te se bavi književnošću i pisanjem scenarija. Objavio je romane Kad magle stanu, 2002., Živi i mrtvi, 2002., Ponoćno sivo, 2004., Psi i klaunovi, 2006., Tragom zmijske košuljice, 2007., Čuvari mostova, 2007., Ljudi koji su sadili drveće, 2010., Planet Friedman, 2012., Svježe obojeno, 2014., Božji gnjev, 2015., zbirke priča Puževa kućica, 1997., Odraz u vodi, 2002., Obiteljska slika, 2002. Roman Živi i mrtvi donio mu je 2002. V. B. Z.-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman. Istoimeni film u re­žiji Kristijana Milića osvojio je osam Zlatnih arena na Pulskom festivalu i mnoštvo drugih filmskih nagrada.

     

    Mlakić je u romanu Psi i klaunovi prikazao destruktivnu povijest u odnosu na živote običnih, svakodnevnih ljudi iz našeg okruženja.

    Predstavlja likove iz bosanskog sela, koji godinama žive zajedno, tako da nije bilo moguće prepoznati različitosti njihovih identitetskih osobina. Mlakić u cijelu ovu priču o mijenjaju podloga ubacuje trenutak stavljanja maski, koji se uzima kao novi proces mimikrije, tako da ostali, koji nisu postavili „maske“, automatski postaju laki plijen i odudaraju od okoline.

    Diskreditacijom zdravog razuma i huškačkom politikom, ratna „etika“ kod običnog puka sijanjem straha poprima fantazmatičan oblik i prijeratni „obični ljudi“ postaju ubice, zločinci, razbojnici.

    Oni koji su spremni „ubiti za nacionalnu stvar“ profiliraju oličenje hrabrosti i postaju vrsta idola unutar društvene zajednice. Tako Mlakić opisuje i pozicionira Stojana, mladića koji automatskim stavljanjem maske uigrava domoljubnu ulogu, dokazujući se na ratnoj pozornici gdje ubija za „veliku stvar“.  Kreiranjem „heroja-ubica“ u recentnom južnoslavenskom romanu rađaju  se i „ heroji-žrtve“, svojim tragičnim sudbinama postaju junaci visokog mimetskog modaliteta. Put od običnog čovjeka do žrtve ili do ubice je slučajan, prirodan, predodređen, zasnovan na tezi „banalnosti zla“ koju je utemeljila poznata filozofkinja Hannah Arendt. Degradacija ljudskog razuma stalna je slika u Mlakićevom romanu „Psi i klaunovi“, a njegova je poslijeratna teza:

    „Rat je donio destrukciju ljudskog materijala, a političari nas i danas drže u strahu od drugih.“

    Ako pođemo od tačke da je politički sistem na kolektivnom planu moguće održati samo pomoću pojedinaca spremnih podnijeti žrtve za zajednicu, problem nastaje u realiziranju „želja“ političkog sistema i postavljenih normi koje je potrebno ispuniti da bi se isti održao. Posebne turbulencije nastaju u trenutku promjene političkih sistema, društvenih mehanizama i povijesnih previranja. U takvim okolnostima  se i kreiraju profili društvenih (ne)poslušnika. Mlakić  hvata moment kada bi se unutar kolektiva trebali izgraditi pojedinci koji su spremni da se „ žrtvuju“ za „ veliku stvar“ da bi nacionalistička politika zaživjela i egzistirala. Proces submisije oživljavaju sami  članovi kolektiva zavedeni ideološkim zamkama. Na taj način izdvajaju se vođe koje direktno sprovode ideje političkog sistema, Gospon i Mačak,  na osnovu nacionalnih i vjerskih razlika zavode pripadnike svojih etničkih skupina. Bez bilo kakvih moralnih načela i  parolom  „ zavadi pa vladaj“, Mlakić predstavlja likove koji u krahu jednog društvenog sistema uigrani u povijesti laži postaju akteri kreiranja novih identiteta.

    Njegova je priča predstavljena velikim dijelom iz dječije perspektive i apokaliptična slika je pri tome sablasnija zato što krajnju ideologiju zla uokviruje infantilna vizura dječaka koji su odraz povijesno-kulturoloških zbivanja.

    autor: bihacity

     

  • CITYLIGHT