Sudbina dječaka iz Bihaća: Kao dijete pobjegao od rata, u Bosnu se vratio u mirovnoj misiji NATO-a

    Byadmin
    In
    Apr 04, 2017
    Comments
    Sudbina dječaka iz Bihaća: Kao dijete pobjegao od rata, u Bosnu se vratio u mirovnoj misiji NATO-a
    SVIJET

    - Za karijeru u američkoj vojsci odlučio sam se jer nisam više htio nigdje bježati. Kao dijete, nikada nisam htio otići iz svog rodnog Bihaća, pa sam morao. Kasnije, kad smo došli u Rijeku, kao tinejdžer, nisam nikada htio otići iz Rijeke, pa sam opet morao. Na kraju, kada smo došli u SAD, rekao sam samom sebi: e, više nikada neću bježati, više neću odlaziti nikuda, osim svojom voljom - priča Kristijan Janković, nekadašnji učenik riječke Medicinske škole, danas višestruko odlikovani major američke vojske sa nizom borbenih i mirovnih misija iza sebe, magistar nauka, koji uskoro očekuje unapređenje u čin pukovnika.

    Iako danas zbog teškog ranjavanja u borbenoj misiji 2014. godine živi mirnim, porodičnim životom, Kristijanov životni put bio je sve samo ne miran.

    Rođen je 1976. godine u Bihaću, iz kojeg je, kao i mnogi njegovi sugrađani, bio prisiljen otići zbog rata u BiH. Kao tinejdžer došao je u Rijeku, grad uz koji je i danas na mnoge načine vezan i koji posjećuje svake godine. Tu je upoznao i svoju sadašnju suprugu, Davorku, s kojom ima dvije kćerke. Iz Rijeke se Kristijan sa porodicom odselio 1994. godine, kada odlaze u Iowu, nakon što je završio treći razred Srednje medicinske škole.

    Odlazak u Ameriku

    - Život mi se okrenuo. U Americi nema strukovnih srednjih škola, tako da nikada nisam postao medicinar. Završio sam u SAD-u 12. razred, što bi bio ekvivalent našem četvrtom razredu srednje škole, i te iste 1995. godine prijavio sam se u Nacionalnu gardu. Paralelno sam krenuo i na fakultet, gdje sam studirao civilnu historiju i vojne nauke. Prijavio sam se u vojsku, iako tad još nisam bio državljanin SAD-a, kako sam rekao, jer je to bio najbolji način da ne moram više nigdje u životu odlaziti. U američku vojsku inače se može prijaviti svako ko ima zelenu kartu, ali ne može postati oficir, tako da sam i ja u čin potporučnika unaprijeđen tek 2001. godine kada sam dobio državljanstvo, godinu dana kasnije od mojih kolega, američkih državljana. Fakultet su, pošto nisam bio državljanin, i nisam imao prava na vladine školarine, u cijelosti platili moji roditelji - kaže Janković.

    U vojsci je postao izviđač i tenkista, a sudjelovao je u brojnim misijama, među ostalim i u BiH i Hrvatskoj, Čak tri misije, u trajanju od nekoliko mjeseci do godinu, odradio je u Afganistanu.

    – Bosna i Hrvatska ostaju, naravno, u posebnom sjećanju. U Bosni sam bio dvaput, prvi put kao pomoćnik komandujućeg generala u Tuzli, a u drugoj kao komandant NATO obavještajne čete, u čemu mi je, naravno, znatno pomoglo moje poznavanje jezika i kulture. U prvoj misiji u Bosni bio sam u vojnoj uniformi američke vojske, ali moram reći da je odnos ljudi prema meni bio fantastičan. Nisam osjetio nikakav animozitet niti razliku kod pripadnika bilo koje od tri nacionalnosti. Nikada nisam doživio nijednu neugodnost ni zbog toga što sam u američkoj vojsci, niti zato što sam Hrvat. Gledali su me kao svoga, nekog ko je uspio, i bilo im je drago zbog toga - kaže Kristijan za riječi Novi list.

    Afganistan je u njegovoj karijeri posebna priča. Tamo je odradio čak tri misije, prvu od njih u pokrajini Khost, na istoku zemlje, uz granicu s Pakistanom, gdje su s neprijateljskim snagama imali česte kontakte, nekad se praktično gledali na svega nekoliko stotina metara.

    – Bilo je tamo i gotovo komičnih situacija, da nisu bile smještene usred ratne tragedije. Bez problema smo, recimo, s neprijateljskim vojnicima pričali preko radija. Ispočetka je to bilo vrlo neugodno, prijetili bi nam na engleskom jeziku što će nam sve učiniti kad nas uhvate. S vremenom je to preraslo gotovo u šalu, pa sam im znao puštati preko radija hrvatsku muziku i pričati im na hrvatskom, što ih je jako zbunjivalo. Inače, to je vrlo težak, negostoljubiv teren, s planinama visokim nekoliko hiljada metara, skoro bez vegetacije. Samo kamen i talibani. Šalio sam se da smo mi Krajišnici valjda rođeni za takve "pejsaže" - kaže Kristijan.

    Iskustva iz Afganistana

    Afganistanski narod, dodaje, sve vojske prihvaća s rezervom i uglavnom gleda svoja posla, nastojeći se ne zamjerati nijednoj od zaraćenih strana.

    – Znate, tamo rat praktično bez prekida traje od 1979. godine. Malo je uopće ostalo ljudi koji se sjećaju kako je izgledao život prije rata. Rijetkost je sresti stariju osobu. Svi uglavnom pokušavaju ne zauzimati nikakvu stranu i koliko je u takvim okolnostima moguće, živjeti svoj život. Svejedno im je koja vojska prolazi kroz selo, bitno im je da ih niko ne dira. Ne žele se nikome zamjerati, niti pretjerano pomagati, jer su svjesni da zbog toga već sutra mogu stradati od druge strane. Mislim da naprosto, kao i ljudi svugdje na svijetu, žele mir, žele da ih svi puste na miru. Golemoj većini dosta je rata - ističe ovaj vojnik, piše Novi list.

    Osim u Khostu, bio je u misijama u Kabulu i Bagramu, a u posljednjoj je teško ranjen prije nešto manje od tri godine, zbog čega više ne učestvuje u vojnim misijama.

    – Sada radim u uredu, a moj zadatak je da pratim karijere i određujem sljedeća radna mjesta za određeni broj oficira. Sve to na zadovoljstvo moje supruge. Njoj je sad sigurno puno lakše, kod kuće sam, imam radno vrijeme, više ne odlazim u borbene misije, niti izbivam od kuće. Moram reći da mi je ona sve ove godine bila najveća podrška. Njen otac je bio sudionik Domovinskog rata i zarobljenik u Kninu. Upoznali smo se još dok sam bio u Rijeci i to je jedna jako duga i jako lijepa priča, bez koje sigurno ne bih uspio postići sve što sam postigao u životu – zaključuje Kristijan Janković.

    Izvor: Novi list

  • CITYLIGHT